Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 21. veljače 2012 Više od ovog autora  |

Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi. (Mt 16,24).

Križ, dvije prekrižene grede, mučilo za najprezrenije zločince i izraz najvećeg poniženja u doba Rimskog carstva, kakvog li apsurda, postao je simbol kršćanstva. Križ nas asocira na oporost, surovost, trpljenje, muku i prirodna čovjekova reakcija je povlačenje i izbjegavanje određenja prema toj zahtjevnoj stvarnosti. No, ne možemo a da se ne zapitamo što je to križ u životu kršćana? Je li to slijepo prihvaćanje svih situacija života bez traženja načina da ih mijenjamo, trpljenje po svaku cijenu ili je križ ispravno shvaćen i prihvaćen nešto sasvim drugo? Križ je prije svega prihvaćanje samoga sebe sa svojim ograničenjima i slabostima i svega onoga što ne mogu sam promijeniti, sa sviješću i odlukom da, unutar toga, prihvatim Boga svojim Suputnikom i Supatnikom i potrudim se biti bolji. Križ nije potrebno tražiti po svaku cijenu, već sve ono tegobno što nam život donese, a što je izvan naše moći, strpljivo primiti i pouzdavajući se u Božju pomoć nositi. Nažalost, i iz usta samih kršćana znaju se često čuti riječi da ih je Bog kaznio jer im je dao patnju u njihovu životu na ovaj ili onaj način. No mi kršćani trebali bi dobro razlikovati križeve, odnosno tegobne situacije života koje su nastale uslijed krivo korištene ljudske slobode i nevjernosti Bogu, od onih situacija na koje ne možemo sami tako lako pronaći odgovor. Kao što je, na primjer, patnja nevine djece nasmrt bolesne ili velike kataklizme koje odnose tisuće života, što nam opet ne bi smjelo poslužiti kao prilika da s pravom prigovorimo Bogu.

Ono što tako često nazivamo Božjom kaznom uzrokovao je najčešće sam čovjek nevjeran Božjoj volji i na taj način opteretio sebe i druge. Na primjer: glad mnogih- uzrokovana je sebičnošću onih koji žive u izobilju ili onih kojima su naoružanje i ini interesi na prvom mjestu, nauštrb malenih i obespravljenih; mnoge bolesti- posljedica su nepromišljenih odluka i nesavjesnog odnosa prema darovanom zdravlju- pušenje, alkohol, droga, neumjerenost u jelu i sl.; napuštenost i odbačenost nevine djece- posljedica su nezrelih i nerazboritih odluka roditelja koji su to postali ne želeći; nesređeni odnosi u obitelji- posljedica su sve ustaljenijeg alkoholizma, kocke i ostalih ovisnosti, nedostatka dijaloga, ponajprije između supružnika, a onda i ostalih članova obitelji. Mogli bismo nabrajati u nedogled sve ono što mi znamo nazivati Božjom kaznom i križem koji Bog navodno hoće, a ustvari radi se o posljedicama udaljenosti od Boga i njegove volje za nas. Ako ćemo ići do krajnjih granica onda s pravom možemo pretpostaviti da Bog koji je sama ljubav nije želio ni smrti svoga Sina po svaku cijenu. Isus je osuđen od strane ljudi koji ga nisu prihvatili, jer se nije uklapao u njihovu viziju Mesije i uz to im je spočitavao dvoličnost, pozivajući ih da prihvate istinu. No, čini se da se ta ista drama ponavlja kroz cijelu ljudsku povijest.

Znak i simbol križa nas trajno podsjeća na Kristov prividni poraz i stvarnu pobjedu. No, Bog u svojoj svemoći prihvaća i drvo križa da po njemu pokaže koliko ljubi čovjeka i da ga u konačnici privede u jedinstvo sa sobom. Netko lijepo napisa: Križ je jedino mjesto s kojega je Isus gledao čovjeka s visoka, stoga i čovjek ima pravo gledati drugoga s visine samo onda kad mu pomaže da ustane.

Krist nas po svom križu uči da patnju kojoj ne možemo pronaći razlog prepustimo Njemu, jer u konačnici Bog koji je stvorio i otkupio čovjeka voli to svoje često buntovno biće više od svih pa tako i od onih najbližih koji svakodnevno gledaju patnju nevinih! Jedino je Bog ušao u dubinu i tamu ljudske patnje i u svemu nam postao sličan osim u grijehu. I On je sam na križu uputio Ocu bolni vapaj: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?! Njemu, stoga, nije strana nikakva ljudska patnja, ne želi čovjeku zlo i ne likuje nad ljudskom patnjom, već ako ga prihvatimo, u svim teškim trenutcima biva naš tješitelj skupa s nama noseći naš križ.

Ako Krist kao Bog nije izbjegao drvo križa, iako je imao savršenu ljubav za čovjeka, utoliko više ne možemo ni mi ma koliko to željeli, ne samo zato što smo nesavršeni u ljubavi, već jer živimo u nesavršenom svijetu u kojemu kao da se mi ljudi sve više trudimo otežati breme jedan drugomu. Uz to oni koji čine djela tame ne mogu trpjeti one koji ih svojim životom trajno podsjećaju na to da su zalutali. Uvijek se ponavlja ista drama, čovjek žrtvuje istinu nauštrb maskiranja i prikrivanja vlastite laži. No, da bi se gradilo nešto novo, čvrsto i postojano, nužno je potrebno porušiti sve staro, klimavo i slabo. Način na koji su sveci, po uzoru na Raspetog iz ljubavi, željeli odgovoriti na sve poteškoće i probleme na osobnom i širem planu bila je upravo ljubav. Jer ljubav je najbolji odgovor na sve križeve života, zbog toga što je uzrok svakog križa upravo u nedostatku ili manjkavosti u ljubavi. Potrudimo se da kroz ovo sveto i milosno vrijeme Korizme promišljamo o tomu koliko mi jedni drugima svakodnevno otežavamo svakodnevni križ u obitelji, školi, poslu i na svim ostalim razinama društvenog života. Budimo i mi poput Veronike s puta ka Kalvariji, znajmo prepoznati patnju bližnjih i otirati suze žalosnih kada je to potrebno. Neka nam Onaj, koji za nas predade sama sebe, udijeli više ljubavi da i naš život sve više bude život za bližnje, kako bi jedni drugima križeve života učinili lakšima.