Autor fra Ivan Režić u Homilije na 13. listopada 2013 Više od ovog autora  |

U našem narodu postoji poučna izreka koja glasi: Zaludu ti je služiti “slijepa” gospodara. Njome se želi reći da “slijepi” gospodar ne vidi, ne cijeni i stoga nije zahvalan za sav trud i brigu koju ulaže njegov sluga, ma koliko se on trudio. Sličnu sljepoću pokazuju i devetorica gubavaca iz današnjeg Evanđelja.

Evanđeoski ulomak iz Lukinog Evanđelja donosi nam Isusov susret s desetoricom gubavaca. Ljudi, koje je opaka bolest učinila odbačenima i izoliranima čak i od rodbine i prijatelja, dolaze ususret Isusu koji je na putu za Jeruzalem i vapiju da svrati svoj pogled na njih. Vjeran židovskoj tradiciji, on ih šalje da se pokažu svećenicima koji su imali ovlast proglasiti nekoga izliječenim od te strašne bolesti i stigme. Oni bespogovorno slušaju njegovu naredbu i putem se očistiše. No, nakon doživljene milosti ozdravljenja, samo jedan od desetorice se vraća zahvaliti Isusu i dati hvalu Bogu. I to tuđin Samarijanac! Evanđelje ne pripovijeda što se događalo poslije, niti je to bitno. Središnja nit vodilja ovog evanđeoskog ulomka ide za tim da pokaže razliku između zahvalnosti i nezahvalnosti. Ovdje nije riječ o osjećaju zahvalnosti za neki mali znak pažnje, nego o iskrenoj zahvali Bogu koji čini čudo/a. Samarijanac je svojom gestom bacanja ničice k Isusovim nogama posvjedočio vjeru u Isusa. Njegov poklon Isusu govori više od bilo koje riječi. Za razliku od njega, ostala devetorica očišćenih nemaju potrebu zahvaliti Isusu. Očišćeni na tijelu, oni dalje nastavljaju s istim slijepim srcem i neispravnim stavom prema Bogu. Čudesno ozdravljenje ne otvara im put do vjere, čemu stremi svako Isusovo čudo koje je učinio. Očišćeni na tijelu nastavljaju slijepim putem nevjere.

Velika opasnost za život u vjeri jest gubitak osjećaja zahvalnosti. Nedostatak zahvalnosti jest znak prisuća oholosti, samodostatnosti i sljepoće srca. Iz srca izgovoreno Hvala znak je da nismo izgubili osjećaj udivljenja za učinjeno dobro i da naše srce nije postalo hladno i kameno. Samo ponizan čovjek je kadar zahvaljivati i na taj način priznati nečije dobročinstvo. Čovjek koji zahvaljuje pokazuje da nije sam sebi dostatan i da je upućen na drugoga. U doživljenom dobročinstvu prepoznaje Božju brigu za sebe, jer ne postoji nijedno dobro i lijepo djelo kojemu izvor nije Bog! Jedino ponizan čovjek ima ispravan stav prema Bogu i bližnjemu. Zahvaljujmo Gospodinu za vrela euharistije i pomirenja kojima nas čisti i posvećuje, darujući nam preporođeno, ponizno i zahvalno srce.