Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 22. listopada 2013 Više od ovog autora  |

Jedno od temeljnih čovjekovih otkrića u vrijeme Iluminizma ili Prosvjetiteljstva bila je potvrda razuma kao vrhovne norme svega što jest i iznad koje ne postoji ništa i nitko viši. Ovo otkriće dobilo je svoju nadogradnju u misli nihilista u kasnijim stoljećima. Njihova tvrdnja negacije glasi: Ne postoji istina kao takva. Zahvaljujući razumu čovjek kreira istinu u skladu s vlastitom željom i potrebom. Unutar toga i religija kao takva nalazi svoje mjesto jedino kao jedno od sredstava ka ostvarenju lagodnijeg i tolerantnijeg suživota unutar vlastite slobode kao najviše vrijednosti.

Razumom je čovjek zatvorio samoga sebe u ovovremensku ograničenu dimenziju. No, pitanje je može li se tokom života na zemlji doći do stanja u kojemu će čovjek biti oslobođen čežnje za nečim ili nekim višim, uzvišenijim, boljim, ugodnijim…? Iskustvo brojnih ljudi koji su ostvarili sve svoje ovozemaljske snove i želje govori u prilog činjenici izraženoj na genijalan način u pjesmi hrvatskog pjesnika Petra Preradovića: Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije: čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije. S ovim čovjekovim otkrićem trajno prisutne čežnje za „nečim“ višim, s pravom se postavlja veliki upitnik nad tvrdnjama Prosvjetiteljstva i Nihilizma. Ključ kojim bi mogli otvoriti vrata onostranosti mogla bi biti nezadovoljena čežnja. Čežnja je ono što ostaje nakon što smo se dovinuli do bilo kojeg cilja kojem smo stremili. Možemo s pravom reći da stvarnost u kojoj živimo uvijek iznova biva lašcem. Privlači nas i potiče da uložimo sve svoje snage kako bi se približili željenom cilju, a kad ga ostvarimo pokazuje svoje izdajničko lice. Iza dosegnutog cilja samo nam pokaže sljedeći. I tako uvijek iznova. Na svakidašnjem planu ostvarenja prijeko potrebnih zacrtanih ciljeva, čežnja je dobrodošla suputnica kao poticaj na korak dalje i više. No, kada je riječ o traženju odgovora na pitanje smisla života, ona nam uvijek iznova pokazuje isti horizont. Horizont mogućeg ostvarenja čežnje koja stanuje u nama i koja nije tek puki proizvod razuma i mašte, nego duboka želja za nečim ili Nekim neprolaznim i neizmjernim. Čovjek ima u sebi posijanu glad za beskrajem. Pitanje je hoće li biti dovoljno ponizan uložiti napor volje da se otvori iskustvu koje ga nadilazi i nudi odgovor na pitanje/a smisla života.