Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 12. prosinca 2015 Više od ovog autora  |

U vlastitom spomenaru srca ljubomorno čuvamo sve drage uspomene kao podsjetnik na osobite susrete i doživljaje. Dio ljepote doživljenog može se naslutiti u kazivanju i u pisanom tragu. Iako je na taj način nemoguće neposredno ući u iskustvo drugoga, itekako nam zapisano svjedočanstvo može poslužiti kao poticaj za ostvarenje našeg osobnog iskustva. Vrijeme priprave za “blagdan radosti”, Božića, osobito je i milosno vrijeme. Tko bi nas mogao bolje uvesti u otajstvo Božjega silaska čovjeku od onoga koji je neprestano ponavljao da “Ljubav nije ljubljena?”. Tko nas sigurnije može dovesti do betlehemske štalice, od nekoga tko je tako žarko želio proslaviti Božić uz živo magare i vola u špilji. Naravno, riječ je o svecu čija karizma tako rječito govori i potiče i nakon osam stotina godina. Danas kada dođete u franjevačko svetište Greccio u Italiji, tamo ćete pronaći brižno čuvanu špilju u kojoj je Franjo htio proslaviti Božić na svoj način. Poseban i neviđen do tada! Njegov prvi životopisac Toma Ćelanski na sebi svojstven način živopisno pripovijeda što se to, uz papino dopuštenje, zbilo 1223. godine u Grecciu. Po njemu je Greccio te noći postao novi Betlehem, a oltar jasle u koje silazi Spasitelj svijeta. Propovijed đakona Franje dirala je srca okupljenog mnoštvo, a slatkoća njegovih riječi kada je govorio o rođenju Siromašnoga Kralja, bila je slađa od meda. Za Franju je Božić jednostavno blagdan nad blagdanima i razlog velike radosti i stalan podsjetnik na neizmjernu tajnu Božjega utjelovljenja. Na drugom mjestu piše: “Čovječe, budi svjestan do koje te je visine Gospodin digao, koji te je u tjelesnom pogledu stvorio i oblikovao na sliku svoga ljubljenoga Sina”. Braći je govorio da na ovaj dan i zidove treba namazati mrsom. Htio je da se barem toga dana siromahe do sitosti nahrani, a isto tako da i živinčad osjeti da je to osobit dan.
Uz to, bilo bi manjkavo ne svratiti pozornost na povezanost otajstva Božića i euharistije. Naime, Franjo nije tražio da uz vola i magare donesu dijete ili priliku djeteta, već je u središtu te radosne noći bio oltar kao “jasle” i stalan podsjetnik i simbol novorođenoga Kralja. Kralja koji je jednom sišao k nama i uvijek iznova nam po rukama svećeničkim biva darovan. U slici vola i magarca možemo otčitati prikladan stav za pristup “jaslicama”. Vol i magarac su simbol jednostavnosti i služenja, a slama simbol malenosti. Kada se slavi euharistija, u iskrenom, jednostavnom i poniznom vjerničkom srcu se iznova rađa Bog. Ili bolje rečeno, vjernik čije je srce hram Duha Svetoga, biva tim istim Duhom potaknut da sve dublje uniđe u otajstvo dostojanstva djeteta Božjega. U Franjinom srcu se rodila potreba potaknuta Božjom milošću da tjelesnim očima i očima srca kontemplira veliku tajnu Božjega silaska čovjeku. Ovo je i za nas poticaj da pred jaslicama u našim domovima i crkvama, uz krasne hrvatske Božićne pjesme, otvorimo širom oči srca, kako bismo tajnu utjelovljenja slavili na dostojan način. Dakako, nikada ne zaboravljajući da su jaslice podsjetnik i simbol mjesta gdje se zapravo događa Božić. To povlašteno mjesto je ljudsko srce kao hram u kojemu prebiva Bog. Stoga, skupa s psalmistom molimo:”Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!”, da ondje rođen, prebivajući, učiniš da i naša vjera sve više postaje utjelovljena, vidljiva i konkretna u služenju.