U utorak, 4. siječnja 2011. godine, u crkvi sv. Franje u Imotskom mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup, s početkom u 14.30 sati služio je misu zadušnicu, uz koncelebraciju dr. fra Željka Tolića, provincijala, za pok. svećenika-redovnika fra Antu Anića koji je nakon kratke bolesti preminuo u Zagrebu 1. siječnja 2011. u Zagrebu, u 78. godini života, 60. redovništva i 51. svećeništva okrijepljen svetim sakramentima. Na misi zadušnici bilo je prisutno 79 svećenika u koncelebraciji te još 9 fratara koji nisu bili u koncelebraciji. Pjevanje za vrijeme mise zadušnice predvodio je župski zbor sv. Franje u Imotskom.

O. Nadbiskup je na početku svete mise povodom smrti fra Ante Anića u svoje osobno ime i u ime o. Nadbiskupa Ante Jurića, izazio sućut provincijalu dr. fra Željku Toliću i svoj braći franjevcima te svećenicima, časnim sestrama, bogoslovima i vjernicima iz župa u kojima je fra Ante djelovao. U izrazu sućuti, rekao je kako smo ovih dana čestitali Božje rođenje i novi početak novog vremena. Ali ovaj događaj je malo poremetio ovo slavlje. Ali u svjetlu Božjeg rođenja imamo razloga da u toj vjeri i nadi prihvatimo i ovaj prijelaz iz vremena u vječnost i da našem fra Anti zaželimo sretno rođenje za nebo i sretan početak u vječnosti kod Oca nebeskoga.

Na početku propovijedi, mons. Marin Barišić, rekao je „kako se nalazimo u ozračju Božića, Božjeg rođenja, kada je Bog postao čovjekom radi nas ljudi. 'U ponoć se Bog rodi, nebo zemlju prosvijetli' – riječi su božićne pjesme koje nam pomažu shvatiti kako je Betlehemska svjetlost rasvijetlila našu tamu, možda čak najveću tamu našega život – smrt. To betelehmesko svjetlo prosvjetljuje jer je ušlo u u baštinu našega života i ne samo da je prihvatila biti čovjek nego je obogatila tu baštinu tako da je naš život postao obogaćen tim betlehemskim svjetlom. Božje svjetlo zadire u čovjeku egzistenciju da nam dade da budemo sinovi Božji. Ova Božja dimenzija postaje baština grešnog ljudskog života. Fra Ante se odrekao baštine svoga oca i pošao za Isusom, odazvao se pozivu da vidi gdje Isus stanuje. Bog je svoju baštinu i ljubav povjerio i predao u ruke čovjeku, u njegove riječi, njegovu ljubav. Fra Ante je dobio to povjerenje i tu odgovornost koju je prenosio cijelog svog svećeničkog života.“

Na kraju propovijedi o. Nadbiskup je na pitanje 'Kako umire jedan svećenik' odgovorio da „svećenik umire zahvalno i radosno jer mu je Bog povjerio svoju baštinu, povjerio mu je da bude sredstvo ovoga Svjetla koje osvijetljava i obogaćuje ljudski život. S druge strane, možemo također reći da svećenik osjeća jedno nezadovoljstvo jer zbog nesavršenog ispunjenja svoga zadatka, zbog svoje slabosti i grešnosti. Gospodinov poziv „Dođi i vidi“ fra Ante je djelomično ispunio u ovom svijetu jer potpuno obećanje ispunit će se konačno poslije ovoga zemeljskog života, poslije prijelaza iz smrti u život. Tada ćemo u potpunosti shvatiti obećanje „dođi i vjedjet ćete'. Fra Ante, s Božićem želimo ti sretno rođenje i sretan novi početak u vječnosti“, završio je svoju propovijed o. Nadbiskup.