Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 15. svibnja 2015 Više od ovog autora  |

Čitanje: Prva poslanica svetog Ivana apostola, 3, 1-10

Nakon korizmenih razmišljanja nad čitanjima iz Službe riječi u molitvi Časoslova, iskusih i prepoznah mnoštvo plodova u svom duhovnom, ali i svakodnevnom životu. Jedan od plodova bijaše dublja, sabranija i živahnija molitva brevijara. Kako to obično biva, primjećujem da mi se u molitvu, malo po malo, iznova uvlači rutina, ali ne dam joj gušta, iako se ono lijeno biće u meni jako opire novoj turi pismenih razmatranja. Upravo snaga opiranja ide u prilog spoznaji da je poželjno prihvatiti izazov i pisati. Odgovoriti svojim "Da" poticaju Duha Svetoga. Neka mi bude.
Kad je riječ o Ivanovim tekstovima, teško mi ide klasično razmišljanje. Od njegovih riječi i rečenica kao da me obuzme i preuzme nekakva plima, umjesto u moždane stanice nasele mi se u krvotok i struje, putuju... To je moj "extasy" koji me vodi u drukčiju stvarnost.

„Ljubljeni, gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega." Ovim retkom započinje današnje čitanje. Jedva da mi treba više od ovih nekoliko prevažnih riječi. Već se osjećam kao čamčić na pučini koji se ljuljuška na valima Božje ljubavi. Ugnijezditi se u Božjem krilu, koje li blagodati. I koje li čežnje u ljudskom srcu za tim usidravanjem u Bogu.
Psalmist danas u 38. psalmu (Vapaj napuštenog čovjeka) ovako zbori:

„Na tijelu mi ništa zdravo nema
zbog gnjeva tvog,
od grijeha mojih mira mi nema kostima.
Zloće moje glavu mi nadišle,
kao preteško breme tište me.
Rane moje zaudaraju i gnjiju
zbog bezumnosti moje.
Pogurih se sav i zgrčih,
povazdan lutam žalostan.
Moji bokovi puni su ognjice,
na tijelu mi ništa zdravo nema.
Iscrpljen sam i satrven posve,
stenjem od jecanja srca svojega.
Gospodine sve su mi želje pred tobom,
i vapaji moji nisu ti skriveni.
Srce mi udara silno, snaga me ostavlja,
i svjetlost vida očinjega gasi se."
Tko se to, bar ponekad u životu, ne osjeća poput ovog čovjeka? Jadan, zgažen, iscrpljen, napušten, što zbog sebe, što zbog drugih.
„Prijatelji i drugovi od rana mojih uzmakoše;
i moji najbliži stoje daleko."
Ali tu je Onaj koji je uvijek blizu, čije su ruke uvijek raširene:
„Jer u tebe se Gospodine uzdam,
ti ćeš me uslišati, Gospodine, Bože moj!"

Iz ovog stanja utonuti u Božji zagrljaj, kušati njegovu ljubav, o kako je to dobro, ljekovito, obnavljajuće. Problemi i nevolje iz ove perspektive zaštićenosti poprimaju posve drukčije značenje, ljubav im Božja oduzima vlast koju su nad nama imali i budi u srcu čovjeka nadu. „I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist" – kaže Ivan.
U nakane devetnice uključujem i molitvu za bračne parove koji žele djecu, a ne mogu ih imati. Mnogi od njih sigurno i sami mole, no pomoć u molitvi nije na odmet. U ovakvim prigodama uvijek se sjetim priče o čupanju repe (ne znam je li još u čitankama), djed, baka, unuk, pas, mačka (ne znam tko je još bio u nizu) bezuspješno su potezali, ali tek kad se priključio miš, uspjeli su iščupati repu. Nadam se da ću i ja svojom molitvom negdje nekome biti miš čija je mala snaga prevagnula u ostvarenju cilja.