Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 09. ožujka 2015 Više od ovog autora  |

Iz Službe čitanja, ponedjeljak, treći korizmeni tjedan

Onda se uspne Mojsije s Aronom, Nadabom i Abihuom i sa sedamdest starješina Izraelovih. Oni vidješe Boga Izraelova. Podnožje njegovim nogama kao da je bilo od dragoga kamena safira, sjajem nalik na samo nebo. Ni ruke svoje nije pružio na izabranike Izraelaca: slobodno su Boga motrili i jeli i pili.
Onda Gospodin reče Mojsiju: „Popni se k meni na brdo i pričekaj ondje. Dat ću ti kamene ploče sa zakonom i zapovijedima koje sam za njihovu pouku napisao." Ustane Mojsije i njegov pomoćnik Jošua, te se Mojsije popne na brdo Božje. A starješinama reče: „Čekajte nas ovdje dok se vratimo. Eto je s vama Aron i Hur. Tko imadne kakvu razmiricu, neka se obrati na njih."
Zatim Mojsije uzađe na brdo, a onda oblak prekri brdo. Slava se Gospodnja nastani na Sinajskom brdu i oblak ga obavijaše šest dana. Sedmoga dana zovne Gospodin Mojsija isred oblaka. Slava Gospodnja na vrhuncu brda bijaše očima Izraelaca kao vatra koja sažiže. Mojsije zađe u oblak i uspne se na brdo. Četrdeset dana i četrdeset noći boravio je Mojsije na brdu. (Izl 24, 9-18)

Dok pratim povijest Mojsijeva odnosa s Bogom, dolazi mi na um misao (nadam se da se Gospodin neće naljutiti) – kad se Bog nekoga doveže, taj se više ne može izmigoljiti. Šalu na stranu, mogao bi se izmigoljiti da nije zova u srcu „od krila materina". Izrael je bio nešto tvrdoglaviji i neposlušniji, ali... „Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi; bijah im ko onaj koji u čeljustima njihovim žvale opušta; nad njega se saginjah i davah mu jesti." (Hoš 11,4)
Gospodin poziva Mojsija na Sinaj da mu preda kamene ploče sa zapovijedima – zakon života i spoznaje. Narodu nije dovoljna izgovorena riječ, on ju mora vidjeti i opipati, a Gospodin uklesanim riječima želi naglasiti da su izrečene zapovijedi trajna uredba.
Od početka je čovjek oblikovao božanstva u drvu, kamenu ili metalima, još od one jabuke s drveta spoznaje, u naravi mu je potreba za „krivom dostupnošću" božanskog.
Izraelci već čuvaju zapečaćenu posudu s manom iz pustinje, tu je i Mojsijev štap, ploče Saveza bit će treća relikvija. Kasnije će te relikvije čuvati u Kovčegu Saveza.
Bog narodu donekle tolerira i dopušta sjetilnost, a s Mojsijem ima drukčiji plan. Njemu više daje, ali i više traži. Jedna zgodna anegdota, vezana uz svetu Tereziju Avilsku, ovo lijepo ilustrira.
Dok je Terezija u kočiji prelazila rijeku, kočija se prevrnula i svetica se potpuno smočila. Pošto joj je zdravlje i bez toga bilo poprilično narušeno, pomalo prigovarajući, upita Isusa:"Pa zašto si ovo dopustio?"
Na to Isus odgovori: "Tako ja postupam sa svojim prijateljima."
A ona će njemu kao iz topa: "Zato ih i imaš tako malo!"
U sinajskoj pustinji Bog slaže neku vrstu hijerarhije prijateljstva. Narod (masa) je u dolini i ne smije pristupiti brdu. Starješinama je dopušteno boraviti bliže. Popeli su se do podnožja Božjim nogama, čak su mogli motriti Boga. Mojsije se penje prema vrhu, kamo ga prati Jošua. Na kraju Mojsije nastavlja sam i ulazi u oblak, Bog ga uvodi u tamu – na trenutak (koji traje četrdeset dana i noći) lišava ga osjetila i ispražnjava od vanjskog svijeta, jer samo očima čiste vjere moguće je licem u lice gledati Svevišnjega.
Do koje smo se mjere mi spremni isprazniti od svijeta, od sebe? Vode li naš život nagoni, osjećaji i osjetila, idoli i požude svijeta? Ili nas vodi vjera?
Gdje smo mi u hijerarhiji prijateljstva? Jesmo li još u onom mnoštvu, u dolini, potrebitom opipljivog boga? Boga mađioničara, koji kao na traci proizvodi čudesa? Ili smo se ove korizme zaputili uz planinu, čeznući i tražeći u Uskrsu ljepotu i snagu osobnog susreta?