Oprosti mi

 

Oprosti mi Dijete malo

na onoj studeni i samoći,

Oprosti mi Dijete milo

na mojoj čudnoj gluhoći.

 

Mjesto čista ugrijana kutka

dom hladna cesta ti posta,

Mjesto da bratski te primim

istjerah te ko nezvana gosta.

 

Brojni velikani duge ljudske povijesti rađani su u brižno pripravljenim uvjetima, u dvorcima urešenima zlatom i drugim blještavim ukrasima. Iščekivani su kao oni koji će produljiti neku od uglednih vladarskih loza i ostati dugo zapamćeni. No tko to danas više slavi dan njihova rođenja? Uostalom, godine se ravnaju po godini rođenja jednog Kralja koji je to u pravom smislu riječi, a došao je na ovaj svijet kao najveći siromah.

Znamo iz evanđelja da Marija i Josip nisu pronašli slobodno mjesto u betlehemskim gostinjcima, već im svratište bijaše priprosto pastirsko sklonište. U evanđelju po Luki stoji zapisano: „I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu" (Lk 2, 6 - 7). Ni ne sluteći tko će to domalo biti rođen, vlasnici brojnih svratišta iz okolice Betlehema, bez imalo sućuti uputili su Majku trudnicu i njenog zaručnika u neko obližnje prenoćište. Da su znali koju čast imaju vjerojatno bi većina njih pristala ugostiti ove skromne Nazarećanine.

Ne događa li se i nama danas to isto, da čekamo trenutak da činimo neka „velika djela", a od nas se traži da svakodnevno činimo naoko „male znakove" dobrote prema bližnjima? Prepoznajemo li u ispruženoj ruci koja traži i u očima koje mole samoga Gospodina, koji kaza da će nam dolaziti u potrebnima? Ono što se dogodilo te Velike tihe noći izgleda da se uvijek iznova ponavlja kroz dugu ljudsku povijest nakon Isusova rođenja. Uvijek iznova opetuje se da ne umijemo prepoznati skrivenu Božju prisutnost i ponudu, koja uvijek traži naš slobodni pristanak, ne sileći nas ni na što. U knjizi „Mali princ" na jednom mjestu piše da se samo srcem dobro vidi, jer bitno je očima nevidljivo. Ako ćemo ovu misao nastaviti, onda možemo reći da su nam potrebne širom otvorene oči duha kako bi mogli prepoznati nenametljivu Božju prisutnost u vlastitom životu i životima ljudi oko nas.

 

Dijete u svetoj Majčinoj utrobi bilo je zaštićeno, no da bi ostvarilo Očev naum trebalo je sići u nesigurne predijele svijeta i dati im sigurnost, radost i toliko žuđeni mir. Od vjekova željkovani Kralj s visina položen je u priproste jasle okružen Majkom i Poočimom te pastirima i njihovim blagom. Dijete je došlo k onima koji su ga bili spremni ugostiti i ugrijati. Pastiri, ti jednostavni siromašni ljudi, često odbačeni i prezreni, a tako srasli sa svim stvorenim, bili su prvi svjedoci Božjeg silaska čovjeku.

Oni nisu došli pred Novorođenog Kralja praznih ruku, ali je dar što su ga primili dolaskom u betlehemsku štalicu neizmjerno nadvisio njihov skromni prinos. Otišli su bogatiji, jer dolazak Bogu uvijek obogaćuje.

Jesu li naše obitelji, koje se sve rjeđe odlučuju primiti dar i čudo života, sposobne oživjeti zamrlu životnost izraslu na iskrenom i istinitom življenju svoje vjernosti Bogu, hraneći je susretom s Bogom po molitvi i međusobnoj ljubavi? Tražimo li pravo bogatstvo na pogrešnim adresama, zaboravljajući da nam se ono svakodnevno nudi u prihvaćanju i življenju obične svakodnevice? Je li nam ipak na prvom mjestu imati nauštrb onoga biti, a da pritom zaboravljamo da se pravo bogatstvo sastoji u očuvanju srca bogatim? Zaboravljamo da je i sveta nazaretska Obitelj prolazila svoj teške trenutke prividne Božje skrivenosti. No znamo, tu njihovu „noć" obasjalo je Mlado Sunce s visine, jednako kao što jutarnje sunce svojim zrakama miluje novi dan.

Ono što na pravi način ispunja toplinom i nježnošću svaki djelićak doma jest dijete. Njegov smijeh i razdraganost mogu oraspoložiti umornog oca koji je tek došao s posla i staru baku i djeda koji su pognuti pod teretom godina i bolesti. Dijete je poput žarkog svjetla koje raspršuje tamu pesimizma i neizvjesnosti, a koji se tako često uvlače u našu modernu tehniciziranu svakodnevicu.

Djetetu ne treba mnogo za sreću: tek malo pozornosti, spremnosti za igru i malo okrjepe za tijelo. Odrasli, koji tako žurno žele napustiti obalu djetinjstva, mogu toliko toga naučiti od tih razigranih mališana.

Iako smo, neki i jako davno bili djeca, u nama cijeli život ostaje potreba za razumijevanjem, prihvaćanjem, i ljubavlju. Upravo po tim iskonskim potrebama u prilici smo sebi uvijek iznova posviješćivati važnu činjenicu da smo još uvijek djeca i da ćemo to ostati zauvijek, jer iz vječnosti za vječnost nas je dozvala ljubav nebeskog Oca.

U ovo sveto Božićno vrijeme ne bi smjeli zaboraviti na ispružene ruke betlehemskog Djetešca, pred njim se pokloniti i preispitati svoj odnos s Njim. Valja nam poraditi oko toga da naše srce uvijek ostane udobno, ugrijano i čisto, a uz to skromno i ponizno svratište spremno prihvaćati bližnje u potrebi, po kojima nam dolazi sam Spasitelj. Naš jednom rođeni i uvijek iznova Novorođeni Bog želi našim očima svakoga prijateljski milovati, ustima tješiti shrvane bolom i nepravdom, ušima slušati i razumjeti drugoga, rukama grliti sve ljude i cijeli svijet, nogama doći do najudaljenijih, ostarjelih i ostavljenih, po našem srcu pokazati kolika je snaga milosrdne svedarivajuće ljubavi.

Otvorimo se Djetetu Isusu čiji otajstveni silazak k nama u ovom svetom vremenu razmatramo i slavimo. Neka nas Njegova prisutnost snaži i bude svjetlo našem životu, kako bi svako srce bilo drago svratište betlehemskog Djetešca. Ovog Božića i u sve dane pratili Vas mir i toplina Novorođenog Kralja!

 

Fra Ivan Režić