TOMA: „Ti si Bog moj, tebi uzdišem danju i noću....Kasno sam te uzljubio, Ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću. Zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću. Prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom. Okusio sam ga pa gladujem i žeđam. Dotakao si me i zato gorim za mirom tvojim."

 

Gospodin mi je dao braću...
... dao mi je braću da ih ljubim, ...
... dao mi je braću da im se radujem,
... da ih prihvatim, ... da ih čujem,
... da u njima otkrijem Stvoritelja, ... da im se divim,
... da na njima otkrivam tragove Dobroga, ... da se u njima klanjam Bratu!
Gospodin mi je dao braću...
... dao mi je braću da me ljube,
... dao mi je braću da budu moja radost,
... da me podnose, ... da me opominju,
... da me nose, ... da mi vjeruju,
... da sa mnom mole, ... da me pridižu!
Gospodin mi je dao braću,
jer je neizmjerno dobar, jer zna da ne mogu sam,
jer želi da ga u njima i s njima osjetim vječno prisutnim
i istinitim u njegovu obećanju:
Gdje su dvojica ili trojica okupljena u moje ime, ondje sam i ja s njima!
Gospodine, hvala ti za braću, hvala ti za svakoga brata!

NIKOLINA: „U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko." (Dj 4, 32)

Svaka se zajednica sastoji od pojedinaca, kao što se svaka kuća sastoji od cigli. I svaka od njih mora nositi svoj dio tereta. Neke će biti sakrivene duboko u temeljima, dok će druge opet biti ugrađene u ukras nad vratima. Jednu nitko nikada neće vidjeti, dok će druga svakome upasti u oči. Ipak, i jedna i druga imaju svoju nezamjenjivu ulogu u cjelini kuće. Kuća se sastoji od svake pojedine cigle. Zajednica kreće od svakog pojedinca koji je čini. I ovisi o svakom pojedincu. Zajednica polazi od mene. Ja sam joj u temeljima, kao i u njezinom ukrasnom dijelu. Zato, neobično je važno kako se ja odnosim prema svojoj ulozi u zajednici, kako se odnosim prema njezinim drugim članovima. Kakvim sam vezama s njima povezan. Shvaćam li i prihvaćam druge doslovno kao osobe, a ne doslovno kao cigle. Kao mrtve predmete koji su tu samo po nekoj meni nepoznatoj nužnosti. Vidim li u njima svoju braću i sestre, imaju li oni svoja imena i prezimena, svoje sudbine, ili su oni samo neke stvari, slučajno postavljene na određeno mjesto. Ponekad svoju braću i svoje sestre ne vidim, ne prepoznajem. To ponekad postaje često. Prečesto. Postoji samo jedno rješenje, samo jedan lijek koji može ozdraviti nas same i naša zajedništva.

SVEĆENIK: Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.
To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!
Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.
Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane, te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge. (Iv 15,9-17)

MARKO: Zašto ljubiti?
Gospodine, zašto si mi zapovjedio ljubiti? Zašto si mi zapovjedio ljubiti sve ljude? Pokušao sam to, ali često sam se vraćao prestrašen, izgubljen, prevaren, ...
Gospodine, ja sam bio u sebi tako miran, u meni je sve bilo sređeno, sve domaće i ugodno. Moja je nutrina bila u redu i dobro sam se osjećao. Bio sam zadovoljan samim sobom. Siguran od vjetra, kiše i blata. I ostao bih čvrst u svojoj zatvorenoj kuli. A onda si ti, Gospodine, pokucao na moja vrata. Tražio si me da barem napola odškrinem vrata. Nisi došao sam. Oni su bili s tobom. Svi oni. Svi ljudi. Svi sada žele ući u mene, u moje srce. Svi traže da se ogriju na mojoj ljubavi, svi.
Vidim ih kako pružaju ruke, čeznutljiva pogleda, prostodušno, tražeći tvoju ljubav u meni. Ti si im rekao da će kod mene dobiti tvoju ljubav.

SVEĆENIK: Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge. (Iv 13,35)

TOMA: Može li u mom srcu biti dovoljno mjesta za sve njih. Mogu li im ja svima dati ono što im možeš dati ti, Isuse?
Oni su, Gospodine opterećeni teškim teretom. Natovareni nepravdom, mržnjom i prezirom, mukom i grijehom... Sve to donose meni. Od mnogih sam već digao ruke. S njima se ne može. Ponekad tu ubrajam i one s kojima živim pod istim krovom.
Gospodine, teško mi je! Nemoćan sam. To je previše za mene. To više nije moj život. Što je s mojom obitelji? Mojim mirom? Mojim položajem? Mojom slobodom? Što je sa mnom? Je li doista to ono što od mene tražiš? Mogu li ja izvršiti ono što od mene tražiš? Je li to jedini put do tebe? Jedino preko mojih bližnjih?
Osjećam da neke ljude manje volim, a isto tako, oprosti Gospodine, osjećam da neke ljude i ne želim voljeti. Tako su mi daleki, strani. Oni mi se samo pričinjaju. Pomozi mi, Gospodine! Stavi još jednom ruku na moje srce; daj da osjetim tvoju prisutnost kako bih mogao sve potpuno voljeti. Želim voljeti, voljeti pravo i čisto. Želim voljeti sve ljude.
Ti znaš, Gospodine, da nažalost ne volim uvijek ni one ljude koji čine moju obitelj. Koliko puta nisam volio one najbliže koji se trude oko mene, koji mi pomažu da dođem k tebi, koji se brinu za one sitne stvari koje bolesno srce ne može vidjeti. Ti znaš koliko je moje srce još uvijek nečisto za ljubav.

SVEĆENIK:
Ne boj se, ti si sve dobio. Jer dok ljudi k tebi navraćaju, ja sam, tvoj Otac, ja, tvoj Bog, ja sam se k tebi ušuljao! Nikad nemoj posumnjati u moju ljubav. I kad si ti sam najslabiji, ja te jednako volim. Ti želiš slijediti moj put u ljubavi prema bližnjima. Osloni se na mene. Nemoj misliti da ti voliš ljude, svoje najbliže, više nego što ih ja ljubim. Zar misliš da je tebi više stalo do dobra tvoga brata, prijatelja, roditelja, muža ili žene, nego što je meni stalo? Oni su ponajprije moji, a zato sam ih povjerio tebi. Svoju brigu ti daruj meni, uvijek iznova, da možeš oslobođenim pogledom promatrati ljude oko sebe. Na tebi je da ih ljubiš, ali slobodnim srcem, bez zarobljavajuće zabrinutosti. Prihvati ih onakve kakvi jesu, a ja ću ih mijenjati ponajprije u tebi, da se onda plodovi pokažu i izvana.
Nemoj klonuti duhom! Ljubav je moja vječna, neka ništa na ovome svijetu ne ostane samo tvojom brigom, jer to pripada meni. Sve oko sebe prihvati kao zadatak ljubavi, jer na to te zovem.

MARKO: Isuse, želim ti danas vjerovati. Vjerujem da imaš snagu i moć preobraziti me. Iščekujem to preobraženje. Trebam te. Htio bih da me mijenjaš. Iščekujem preobraženje ovoga bijednog, slabog, bolesnog bića koje nije uvijek spremno na ljubav. Suobliči ga sebi. Ti imaš snagu i moć to učiniti. Očekujem da preobraziš ovo tijelo puno osjetljivosti i slabosti, puno požude i sebičnosti; ovo tijelo koje često biva izvorom poniženja i grijeha. Preobrazi ga, promijeni ga, učini ga sličnim svome slavnom tijelu! Ti znaš, Gospodine, što sve trebaš promijeniti. Ovo moje bijedno česti je uzrok grijeha, nesporazuma, nemira. Imam svoje zakone koji nisu uvijek u skladu s tvojim zakonima. Vjerujem, Isuse, da si mi ti dao ovo moje tijelo, ali u njemu čekam još uvijek tvoje otkupljenje tvoje preobraženje. Ti imaš snagu i moć za ono što ja nemam. Ti možeš sve što meni izgleda nemoguće. Dođi, Gospodine, Isuse, i spasi me!

Hvala ti, Isuse! Hvala ti što i danas liječiš i ozdravljaš, ispravljaš i otkupljuješ. Hvala ti što i danas preobražavaš sve ono u čemu živimo i činiš nas novim ljudima! Blagoslivljam te i zahvaljujem ti za sve novo što smijem po vjeri prepoznati već u ovome času u svome tijelu, u svojim odnosima s ljudima, u svojoj obitelji i zajednici, u ovome svijetu.

NIKOLINA:
Sve ovisi o tome u čijim je rukama košarkaška lopta: U mojim rukama vrijedi 200 kuna U rukama Tonija Kukoča vrijedi 2 milijuna dolara.

Sve ovisi o tome u čijim je rukama teniski reket: U mojim rukama vrijedi 500 kuna. U rukama Gorana Ivaniševića vrijedi milijun kuna.

Sve ovisi o tome u čijim je rukama štap: U mojim rukama može odagnati psa. U Mojsijevim rukama može razdvojiti more.

Sve ovisi o tome u čijim su rukama dvije ribe i pet malih kruhova :U mojim rukama samo je pet mršavih sendviča. U Isusovim rukama mogu nahraniti pet tisuća ljudi.

Sve ovisi o tome u čijim su rukama čavli: U mojim rukama mogu poslužiti da napravim kućicu za ptice. U Isusovim rukama mogu spasiti cijeli grešni svijet.

Sve ovisi o tome u čijim je rukama...

Vidiš, sve ovisi o tome u čijim se rukama nešto nalazi. Zato stavi sve svoje brige, svoje strahove, svoje nade, svoje snove, svoju obitelj, svoju školu, svoju ulogu, svoje naviještanje Radosne vijesti, sveg sebe u RUKE Isusa, Spasitelja svijeta, jer sve ovisi o tome u čijim si RUKAMA!

TOMA:
Samo Bog može stvoriti, ali ti možeš dati važnost onom stvorenom.
Samo Bog može pokloniti život, ali ti ga možeš davati dalje i štovati.
Samo Bog može pokloniti zdravlje, ali ti se možeš o njemu brinuti i liječiti.
Samo Bog može pokloniti vjeru, ali ti možeš dati svoje svjedočanstvo.
Samo Bog može usaditi nadu, ali ti možeš pokloniti svome bratu povjerenje.
Samo Bog može pokloniti ljubav, ali ti možeš druge poučiti da vole.
Samo Bog može pokloniti mir, ali ti možeš pokloniti osmijeh.
Samo Bog može dati snagu, ali ti možeš uspraviti obeshrabrenoga.
Samo Bog je put, ali ti ga možeš pokazati drugima.
Samo Bog je svjetlo, ali ti možeš učiniti da ono svijetli u očima drugih.
Samo Bog može učiniti čuda, ali ti možeš donijeti pet kruhova i dvije ribe.
Samo Bog može činiti nemoguće, ali ti možeš činiti moguće.
Samo Bog je sam sebi dovoljan, ali On ipak računa na tebe.

Vjerujem, Gospodine, ojačaj mi vjeru; nadam se, učvrsti mi nadu; ljubim te, ražari mi ljubav; kajem se, produbi mi kajanje.

-Čovjek je nerazuman, nelogičan, sebičan.
Nije važno, voli ga!
-Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima.
Nije važno, čini dobro!
-Ako ostvaruješ svoje ciljeve, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje.
Nije važno, ostvaruj svoje ciljeve!
-Dobro koje činiš, sutra će biti zaboravljeno.
Nije važno, čini dobro!
-Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim.
Nije važno, budi iskren i pošten!
-Ono što si godinama stvarao u času bi moglo razrušeno biti.
Nije važno, stvaraj!
-Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći.
Nije važno, pomaži im
-Daješ svijetu najbolje od sebe, a on će ti uzvratiti udarcima.
Nije važno, daj najbolje od sebe!

MARKO: Klanjam ti se kao prvom počelu; čeznem za tobom kao za posljednjim ciljem; hvalim te kao vječnog dobrotvora; zazivam te kao branitelja i pomoćnika.

Gospodine! Neka tvoja ljubav ispuni moje srce.
Neka tvoja dobrota pokreće moja djela.
Nek tvoj mir bdije nada mnom.
Nek tvoja moć uzdržava moj život.
Nek tvoje oko nadzire moje korake.
Nek mi tvoja riječ bude zaštita i oslonac.
Nek me tvoja ruka brani od svake opasnosti.
Nek me tvoje milosrđe približi svakom čovjeku.
Nek me tvoja veličina potiče na velikodušnost.
Nek me tvoja mudrost uči dobrim djelima.
Nek me tvoja radost navodi da druge darujem radošću.
Neka tvoji putevi usmjeruju moje življenje.
Neka tvoja vjernost bude za me uzor, a tvoje utjelovljenje razlog .
mom trajnom zahvaljivanju i ljubavi...