Noć. Mračna noć. Bez mjesečine, bez zvijezda, bez laveža pasa, bez šuštanja lišća pod nogama kasnih, noćnih prolaznika,...Stojim oslonjena na hladno prozorsko okno i promatram tu savršenu tamu, osluškujem tišinu. Ne znam jesam li radosna ili tužna, poletna ili nostalgična. Osjetila su mi upotpunosti otupjela, svijest mi utrnula.

Opširnije...

Hladni, proljetni suton. Sunce se izgubilo među teškim, sivim oblacima. Kiša pere prljave, gradske ulice. Kad bi se barem duša tako lako čistila od svoje prljavštine - grijeha, patnje, kušnji...

Opširnije...

Kako pogledati natrag i pomisliti da je sve u redu? Kako kada ne želim priznati ni prihvatiti sebe i svoju prošlost? Kako ići u život iz dana u dan nezadovoljan sobom i svojim postignućima? Možda duboko u sebi i mislim da sam dobra osoba, ali ne želim si to priznati jer neki događaji govore suprotno.

Opširnije...

Krik. Dublji od noći, tamniji od oceana.

Krik mojih prljavih usta i utamničena uma.

Moja je duša na vješalima licemjerja, lažnih ideala i pohlepne mržnje. Kida se od boli i jaza između nje i Njega. Moj stup srama moji su grijesi, oni isti što ih počinih budna duha, a protiv svega što je sveto i vrijedno. Njegov stup srama djela su, riječi i odvratne misli nas što već u Edenu sagriješismo protiv Boga i otad do danas vjerno slijedismo obezglavljenu požudu i slijepe užitke.

Opširnije...

Smješten na brdašcu iznad opustjelog sela, posve zaboravljen, uzdiže se sivi, kameni križ. Pretpostavljam da je nekada bio bijel. Sve oko njega zaraslo je, netaknuto. Zaključujem da križ posjećuju samo ptice nebeske i pokoja divlja zvjer. Zacijelo ga je izgradio neki mještanin iz zahvalnosti, možda za pokoru, a možda samo da se prikaže kao veliki i požrtvovni dobrotvor. Promatram križ s oveće udaljenosti i pitam se je li to vjerni prikaz onog križa koji svaki dan pritišće Tvoj sveti lik, Isuse.

Opširnije...

Bože, reci mi da sanjam. Reci mi da ne vidim te ratove ni tu pustinju isušenu neprekidnom mržnjom i krvlju. Reci mi da je sve to noćna mora, tek neka utvara u kasne noćne sate. Reci mi da je svijetu svanula zora, a da je ova noć koju ja vidim, noć bez mjeseca i zvijezda, samo plod moje mašte i straha. Reci mi, Bože, reci mi da nije istina da Te brišu iz svog života, da je opaka laž da Te mrze, progone, zaboravljaju...

Opširnije...

Hladna, zimska noć. Osluškujem tišinu, tako tihu da izaziva bol. U mojoj je sobi tama. Tama koja biva sve tamnija. Možda i nije tako tamna, možda je to samo odraz moje duše. Obuzima me tjeskoba. Ta bi me kobna tama mogla progutati svakog trena.

Iz mene počinje vrištati savjest. Odavno nismo porazgovarale nas dvije. Kako sam je uspjela tako uspavati, zatomiti njezin glas? Zašto sam to učinila? Da bez krivnje uronim u more požuda? Da se što bolje uklopim u ispraznosti ovoga svijeta? Nemam opravdanja.

Opširnije...

Stojim sama sasvim dugo ovdje... Gdje? Ne znam ni sama. Primjećujem samo mrak. MRAK... Svugdje je oko mene taj gusti crni zid. I u meni je, osjećam ga. Nema izlaza. Drhtim, plačem... Plačem? Da, zaista plačem, ne osjećam suze, ali tu su. Potekle su same od sebe, pune tuge i očaja. Pitam se – postojim li više uopće? Kao da me nema. Možda sam izbrisana s ovoga svijeta. Možda me mrak izbrisao...ili jednostavno progutao.

Odjednom neka misao. Slabašna, krhka. Bježi mi. Ne mogu je uhvatiti, a toliko mi treba jer to je jedino što ne pripada ovom mraku. Boli me, ranjava me nemogućnost da je obuhvatim, nemogućnost da je preuzmem i da ona preuzme mene. Važna je, osjećam to i kao da gubim dah tražeći ju te me neki kovitlac crne povlači u sebe i ja osjećam kao da tonem i tonem... Kamo tonem? U bezdan tame. Odjednom vidim ju. Sakrila se u tom crnilu. Tamo je. Samo moram ispružiti ruku i dohvatit ću je, dohvatit ću misao koja mi toliko izmiče. Pružam ruku... Samo još malo... Još malo...

Opširnije...